Gradom su teturali tramvaji, monotono kao kazaljke na časovniku, džeparoši proklinjali promrzle prste, a kockari lošu sreću, pijanac u metrou kotrljao suze nad svijetom koji ga nikada neće razumjeti, ostavljena djevojka ruski prozračna i nježna, uplašena beskrajem samotne moskovske noći zaklinjala se kako nikada više i nikoga u životu - ali nikada neće zavoljeti...
I sve je bilo isto i sve onako kako obično i biva u lednoj noći decembarskoj samo se zvijezda nad Moskovom nasmiješila široko i zaštitnički kad je u njenu svjetlost Ilja Čislov ušao – zauvijek.
Slabo obaviješteni kuloari, kolporteri i zli jezici obavještavali su slovenski svijet širom vaseljene da je umro, da se upokojio književnik i jedan od vodećih ruskih srbista, književni prevodilac, predsjednik Društva rusko – srpskog prijateljstva, glavni urednik Sabranih djela Sv. Nikolaja Žičkog na ruskom jeziku, Ilja Mihajlovič Čislov.
Neće biti da se naš Ilja upokojio, još manje da je umro! Umiru samo oni koji ni živjeli nijesu, a tako genijalni umovi, birani poznavaoci same suštine pravoslavnog slovenskog bića samo odluče da zamijene svjetove i to baš onda kada osjete da su potrebniji tamo gore u onim sferama gdje je odnos snaga između kosmičke svjetlosti i tame presudniji od ovog koji mi smrtni živimo.
Otišao je Ilja ne dugo nakon što je u postu i molitvi na ruski preveo „Luču mikrokozmu” i za svoj rad od arhiepiskopa cetinjskog, mitropolita zetsko – brdskog, skenderijskog i egzarha pećkog trona Amfilohija, nagrađen zlatnim ordenom Lovćenskog Tajnovidca!
Može li biti slučajno to što upravo u „Luči” veliki vladika Rade pored ostalog pjeva: „Ta je iskra svjetlost sočinila, okean su kaplje sastavile, božanstvena svjetlost obitava u lučama kako u suncima u smrtnima ka u božestvima”?
Zar ovi stihovi nijesu najdirektnija pouka da je Iljinom lučom nebesni oltar pravoslavlja postao bogatiji i svjetliji tačno za onoliko koliko smo mi zemljom okovani, postali siromašniji njegovim, za nas, preranim odlaskom.
Za vrijeme agresije NATO-a na Srbiju i Crnu Goru njegov glas je grmio Moskvom kao poziv ruskom narodu na sveslovensko jedinstvo i odgovor opasnostima koji mu prijeti.
Naslove u novinskim člancima: „Srbija kao izazov kosmopolitizu”: „Šta je Srbija za nas” i brojne druge ni Rusi neće zaboraviti, a nekamoli Srbi.
Uostalom Ilja je naravno Srbin jednako koliko i Rus. Njegov habitus ne zna za drugi znak među slovenskom pravoslavnom braćom osim onog potpune jednakosti.
Njegov bojarski duh sa istom pažnjom i ljubavlju doživljava ruske rodonačelničke dinastije kao i lozu Nemanjića.
Ko kaže da se odlaskom sa ovog svijeta Ilja najednom ućutao.
Govore njegovi prevodi s ljubavlju i ogromnim znanjem zapisani, i sibirski vjetar šumi stihove Dragomira Brajkovića, a Iljine prevode nad onom „šumom igličastom”, Vuk suri na Kamčatki stihovima Ranka Radovića, Iljinim perom prevedena samome Svesvudu zlehud svoj saopštava:
„Pod vražjim vratlom,
iznad đatla?
Mreži – od laži i
obmana...
A urlik koji čuješ sa tla -
Nije moj poklič!
već ograna -
A sami Ilja Čislov kao zrak svjetlosti zvijezde nad aurorom borealis Njegoševe stihove on zna zbog čega toči.
„Šta je čovjek, a mora bit čovjek
Tvarca jedna te ga zemlja vara
A za njega vidi nije zemlja!”
I nije zemlja za Ilju, već vječna slava i hvala autora ovog teksta kao i vaskolikoga srpskoga roda.
mr Goran Bjelanović